Purpurno sunce za obzor pada, uz majku Zemlju prianja, u večernju rumen sv’jet uranja da blažen mir uokolo vlada. I dok si Helios kapke sklapa, plava ura svuda se zavlači, zvjezdano ruho nebo navlači, sav kraj u mjesečinu utapa. I gle, svuda harmonija vlada, no bol čežnje u ranjenoj duši srce moje i peče i guši. Žudeć tebe umirem od jada, svu bol svoju u pjesmu pretačem; rime slažem i u čežnji plačem.
© Ante Gune Čulina
© Agc-Poesie 2009-2022